Halubje

Izvor: Wječnik

Pisanih podataka o početcima povijesti područja na kojem se danas prostire općina Viškovo vrlo je malo. Na uzvisinama su pronađeni tragovi ilirskih utvrda, a u šumi Marišćini još su vidljivi ostaci Limesa, što svjedoči da je ovaj kraj nastanjen od najstarijih vremena.

Sjeverni, prostorno najveći dio, smješten na prosječnoj nadmorskoj visini od 400 m nosi naziv Halubje. To je kraj pastirske tradicije, o čemu svjedoči sam naziv koji potječe od riječi halupa, što znači pastirska koliba. Ovčarstvo je bilo glavna privredna grana do 19 st. kada se, zahvaljujući industrijskom uzletu obližnje Rijeke, pojavila pojačana potreba za mlijekom. Halubljani tada napuštaju uzgoj ovaca i nabavljaju krave koje postaju hraniteljice obitelji. Obradive površine su male, a klimatski uvjeti napovoljni za zahtjevnije kulture tako je svaka obitelj obrađivala više manjih lijeha i dolaca kako bi se uspili prehraniti. Uzgajao se najviše krumpir, grah, kupus, repa, mrkva, grašak te kukuruz, a zastupljeno je bilo i vinogradarstvo. Muškarci su u bližim i udaljenijim šumama proizvodili drveni ugljem koji su žene, zajedno s mlijkom, nosile na prodaju u Rijeku i Opatiju.

Južni dio Općine Viškovo, od Furićeva do Marinića, naziva se Gornja Smokvarija. Naziv potječe od smokve i otkriva da je ovaj kraj, smješten na 100 m nižoj nadmorskoj visini od Halubja, imao povoljnije uvjete za uzgoj poljoprivrednih kultura, naročito za voćarstvo, a uz to je blizina Rijeke omogućavala zapošljavanje u tvronicama. Od srednjeg vijeka pa do polovice 20. st. cijelo je područje pripadalo Kastavskoj komuni kojom su vladali feudalni gospodari Devinci, Walseeovci, potom i Habsburgovci. Administrativno sjedište bio je gradić Kastav. Stanovnici Kastavštine stoljećima su se ravnali prema odredbama jednog od najstarijih ravnih dokumenata nastalih na hrvatskom jeziku – Zakonu Grada Castua od letra 1400.

Razvoj kraja povezan je s izgradnjom ceste koja je od davnine otvarala put prema Italiji, Austriji i ostalim europskim državama. U povijesnim zapisima iz 16. stoljeća spominje se da je kroz današnje Viškovo prolazila prometnica koja je spajala Rijeku i Ljubljanu. Uz nju su počela nicati gostionice, kovačnice i drugi potrebni sadržaji.

Prema procjeni povjesničara naselje Viškovo je nastalo u 18. stoljeću. Razvilo se na Viškoven brege, pa je isprva dobilo naziv Viškov breg ili Viški. Ubrzo je na brijegu izgrađena kapelica posvećena sv. Mateju po kojoj je i mjesto prozvano Sveti Matej. Prvi spomen imena mjesta Sveti Matej zabilježen je na austrijskom zemljovidu nastalom u razdoblju 1763.- 1784. godine. Godine 1862. na mjestu kapelice izgrađena je crkva posvećena 1865. istom svecu.

Također postoje pouzdani podaci iz 18. stoljeća, iz vremena Marije Terezije o kojem pišu novine “Naša sloga”: “U sred sela je šterna (zdenac) sa carskim grbom koju je dala sagraditi Marija Terezija da, u ono doba ovud prolazeći vojnici, budu imali, odmarajuć se, pri ruci čiste, friške vode. Liepo je obzidana – grlo joj je gvožđem okovano te proviđeno koloturom za dizanje vode. Ista je bila u posjedu financijske oblati koja je ovdje do najnovijeg doba svoje sjelo nu i ta sa školskom zgradom prešla u ruke opčine – odnosno na uporabu svećenika i učitieljem. Tik do sela nalazi se liepo, prostrano groblje, prošle godine posvećeno, sa crkvicom sv. Roka.”

Članak “Naše sloge” iz 1892. godine ovako oslikava Sveti Matej: “Selo sv. Matej jest maleno, ali ubavno mjestance sagrađeno na malenom brežuljku po čemu ga nazivlje okolica “Viškov breg”. Neću da ga hvalim, nu mora se priznati da spada među najljepša sela Kastavštine… Ima lijepih prostranih kuća, a među njima bjelasa se na daleko crkva na čast sv. Mateju, te školska zgrada. Ova potonja nalazi se na najljepšem mjestu sela.”